Baba

Ova priča posvećena je mojoj baki, koju cijela obitelj od milja zove "baba". Ona je osoba koja me svaki put nauči nešto novo, osoba koja samnom dijeli nježnost i hranu i vječna je inspiracija za nove priče.

Kritike i mišljenja uvijek su dobrodošla, pa slobodno ostavite komentar :)

Ili mi pošaljite porukicu na instagram : @_tamares_

... 

Baba

Moja baka- moja baba sjedi za stolom i ispija jutarnju šalicu kave. Sjedimo za istim stolom, ona gleda kroz prozor u brda, a ja gledam u nju. Čekamo. Ona čeka da moj sendvič bude pečen, a ja čekam da počnem pričati. Moja baba mi nikad ne da da radim sama sebi jelo. Uvijek to mora napraviti ona. Ili deda. Ili moja mama.

Uvijek pričamo o istim temama. Razgovor često započne isto, s jednostavnim: “I?”, ili: “Kak ti je u domu?”. Ja uvijek odgovorim da mi je dobro, onda kažem da puno učim, a ona potvrdno kima glavom. “Tak trebaš. Nesmeš se pustit.”, govori. Onda počne razgovor o tome kako će nama mladima biti još teže nego njenoj generaciji. Brine se, želi da nam bude bolje, ali se svaki put kad upali TV razočara. Moja baba ne voli političare.

Ja joj pričam o tome koliko mi je dobro. Pričam joj kako sam sretna. No moja baka- moja baba to ne shvaća. Ona inače čita s mojih usana dok pričam. Gluha je i aparatić nikad nije radio kako spada. Zato sam naučila, uvijek treba pričati razgovjetno. Ne smijem gutati slova ili riječi. Moram se sjetiti micati usnama. I ona je u par navrata rekla da mene od svih najbolje razumije. 

Svaki se put raznježim na te riječi.

Ali moja baba ne želi ćuti o mojoj sreći. To nikada ne pročita s mojih usana kao točno stanje. Uvijek me ispravi i kaže: “Buš vidla za par godina.”, I tako svakog dana, svake godine.

Ali baba, ja nisam vidla. I nadam se da ne bum. Potrudit ću se da ne bum vidla.

Moja baba obožava kobasice, tu tvorevinu mesa u crijevima. Sušene, pečene, uvijek su dobre. I moja baba ne prihvača riječi “nisam gladna”, jer ona zna po sebi da te riječi ne mogu biti istina. To su riječi koje je pola života ponavljala dok joj je kruljio želudac.

“Nisam gladna.”, ali baba, ti voliš kobasice. I voliš piti puno vode. I čaj. I kuhati. I voliš da smo svi siti.

Moja baba ne čita. Njeno čitanje svodi se na gledanje slika proizvoda u Lidlovom katalogu. Svodi se na uspoređivanje cijena. 

"Velike su cijene za kune, a male za eure, pazi na to baba." 

“Pazim.”

Moja baba rekla je da će moju knjigu pročitati. Rekla je da će joj trebati puno vremena ali hoće. Jer zna koliko će mi to značiti. I nikad to nije rekla, nikad nije jasno naznačila da je svjesna koliko mi to znači, ali je pokazala. Mnogo puta ona je to meni pokazala. 

Moja baba pušta me da joj pričam o svom pisanju. I kazalištu. I o tome kako sam umorna. Na sve samo kima glavom.

“Kaj sve na vas mlade ide umjesto na nas stare kaj smo tak i tak gotovi.”, često zna reči. I žali me. Žali me zbog tableta koje moram piti. I zbog toga što moram paziti na novac. I ne idem na more. I svašta nešto nemam.

I moja baba ne sluša kad kažem da sam sretna. Ona valjda želi da budem najsretnija, a meni je samo toliko drago da ju imam.

Moju babu.

-Tamara Slivar