Tko si ti

Tko si ti

 

Čovjek bez ambicije.

 

Sve je uvijek isto. Ti to ne možeš shvatiti, tvoj je život zanimljiv, nešto novo se dogodi baš svaki dan. Nekad sjedneš u drugi kafić, nekad obuješ lijevu tenisicu prije desne. I tvoj um nije stalno na istoj stvari. Ti ne razumiješ! Evo da shvatiš.

 

Disanje ti je neskladno, možda jedini izlaz iz monotonije. Glazba u pozadini je ista već satima, ti su sati isti već danima. I te iste dane živiš već tjednima. Gutaš slinu glasno i nakon toga otvaraš usta i oblizuješ si usnice. Naginješ glavu unazad, glazba te nosi, no nije toliko glasna pa cijelo vrijeme znaš točno što radiš i gdje si. Tvoja svijest te nikada ne napušta. Osjećaš se moćno zbog toga u nekim trenutcima, u realnosti si samo jadan. Ne možeš se opustiti, nikad, baš zbog toga što si svega uvijek prokleto svjestan. Svjestan si da si ovdje u sobi, sjediš na podu i grliš si noge, tvoje čelo gleda prema stropu, a oči su ti zatvorene. Svjestan si valjda i trepavica koje ti gotovo dodiruju obraze i to te na trenutak zasmeta pa stisneš oči ne bi li se riješio svrbeža koji te najednom hvata pod očima. Duboko dišeš, no ne da se smiriš, dapače, ti si previše smiren. Ti pokušavaš prevariti svoj organizam, ubrzavaš disanje u nadi da ćeš se zapuhati. Tvoje tijelo ne surađuje. I svjestan si tog tijela, koje kao da nije tvoje. Otvaraš oči i gledaš si u ruke, ustaješ, odlaziš do ogledala.

 

Gledaš svoje oči, gledaš svoje tijelo, gledaš svoje lice, no nemaš takav osjećaj. Pitaš se jesi li to doista ti u ogledalu, jer nekako ne ličiš na sebe, mada nisi ni siguran kako bi to trebao izgledati. Imaš osjećaj da gledaš u nekog drugog. Um ti je toliko odvojen od tijela i to upravo u tom trenutku shvaćaš. Tvoj um i tijelo su dva različita pojma, oni ne surađuju, ne mogu biti cjelina kakva bi trebala biti.

 

Izvijaš se pred ogledalom, podižeš ruke i noge, naginješ glavu, okrećeš tijelo, no nikako se ne osjećaš povezano sa slikom koju gledaš. To jednostavno nisi ti. Koliko god se pokušavao uvjeriti, ta slika u ogledalu, to nisi ti. I mičeš se od ogledala, glazba je u nekom trenutku prestala svirati, pa gasiš svijetlo i legneš. Položiš glavu na meki jastuk i gledaš u mrak. Sad polako dišeš, oblizuješ usnice i glasno gutaš slinu. Kao da te ta mala kontrola nad tijelom usrećuje. Počinješ razmišljati, besramno ulaziš u vrtloge pitanja. No znaš i sam što radiš svo to vrijeme. Ti tragaš za novom idejom. Nečim što je bolje od onog prošlog. I shvaćaš da čak ni ljudi ne očekuju od tebe koliko ti očekuješ sam od sebe. Brineš se o tome kako nikad nećeš moći nadmašiti samog sebe. Ali zamisli samo privilegiju toga. Barem si jednom u životu, za svoje standarde, uspio biti nenadmašiv. I možda nekad odrasteš i nadmašiš se ponovo. No do tad ćeš živjeti u monotoniji. Ujutro ćeš pustiti istu glazbu kao zadnjih tjedana. Sjest ćeš na pod i obgrliti noge. Disat ćeš ubrzano, pa ćeš stati pred ogledalo i pitati se, tko li to stoji na drugoj strani? Pitat ćeš se kome to gledaš u oči. Pitat ćeš se da li uopće postojiš.