Čovjek na klupi
Grad
je tog dana bio pust, toliko da se ljudima ponekad činilo da su sami na
ulicama, no ne toliko pust da taj osjećaj potraje. Tako je bilo i u parku,
taman toliko ljudi da znaš kako nisi sam, no u isto vrijeme imaš dovoljno
privatnosti, manje je pari očiju na tebi.
Klupa
s koje se vidi većina parka zjapila je prazna čitavo jutro, ljudi kao da nisu
ni htjeli pogledati tu hrpu dasaka. No u jednom je trenutku, kad je sat već
odavno otkucao podne, klupa pružila odmor nekom čovjeku.
Sjeo
je na klupu i počeo promatrati ljude. Tražio je inspiraciju, neki kretnju ili
stvar koja će mu viknuti: „pokreni se!“. Posvetio je nekoliko trenutaka svog
koncentriranog pogleda paru koji je ležao u hladovini stabla. Jedan je bio
naslonjen na drvo, a drugi mu je ležao u krilu. Prvi je gledao preda se u neku
neodređenu točku, a drugi je gledao u svog partnera dok mu je ovaj prolazio
prstima kroz kosu dajući mu do znanja da je prisutan i da zapravo uživa u
trenutku. Sve što je čovjek na klupi uspio izvući iz promatranja tog para bilo
je sve što je zapravo već znao. Znao je da je usamljen i da ga nitko ne gura
naprijed kao što to ona dvojica rade. Znao je da nema nekog da mu prolazi
prstima kroz kosu ili nekog tko će ga gledati čak i dok on zuri u daljinu. Znao
je i da su ga vjerojatno vidjeli kako gleda u njihovom smjeru i znao je da to
stvara neugodu pa je skrenuo pogled.
Na
nekoliko je trenutaka zurio u kamenje ispred svojih nogu. Sagnuo se i zgrabio
nekoliko kamenčića pa ih stao prevrtati među prstima. Ta mu radnja skrene misli
s para što leži u hladu pa ponovno odluči posvetiti pogled nekome.
Dok
traži sljedeću osobu kojoj će pokloniti svije vrijeme kako bi je proučio,
pogledom okrzne nekoliko ljudi. Djeca što se igraju lovice nisu mu zanimljiva,
to je i sam radio dok je bio dijete pa ne vidi svrhu u promatranju nečeg što je
bilo i sigurno se više neće ponoviti. Stariji čovjek koji čita novine ga
također ne zanima, jer to će tek biti, no opet ne tako skoro da bi se o tome
trebao početi brinuti. Kad razmisli malo bolje, starost će ga dočekati bio on
spreman za nju ili ne, pa čemu onda promatrati nešto što je ionako neizbježno.
Djevojka koja leži na travi i nešto zapisuje u bilježnicu također nije
zanimljiva za promatranje. Ona je tako mlada i kreativna, zna što radi, kao i
svi ljudi u tom parku. Čovjek na klupi je ipak suprotnost tom skladu jer on ne
radi ništa osim što sjedi i gleda, a ni to ne zna raditi kako treba jer ne zna
u koga bi gledao. Uostalom zašto da gleda djevojku koja piše kad on nikada nije
bio kreativna osoba, a to ni ne planira biti.
Žena
koja hoda kroz park brzim korakom mu također nije zanimljiva. Pod njenim je
korakom šljunak glasan, nogama kao da udara u kamenje i u isto vrijeme steže
ručku torbe koja joj visi s ramena. Gleda ravno pred sebe i točno zna kamo ide,
pa zašto da ju onda promatra kad je u tolikoj žurbi, a njemu se nikamo ne žuri,
niti ima neko mjesto na koje mora stići, ili barem mjesto na koje zna da želi
stići.
Skrenuo
je pogled i zato što je za svaku od tih osoba pomislio kako znaju da ih
promatra, a to mu je stvorilo neugodu.
Napokon,
zaustavi se na nekoj ženi. Žena sjedi na klupi na drugoj strani parka. Čovjeku
se u tom trenutku učini kako se nasred parka spustilo veliko ogledalo, ravno
ispred njega. Žena sjedi u gotovo istoj poziciji kao on. Izgleda spremna za
odlazak svake sekunde i u rukama prevrće nekoliko vlasi trave. Ona gleda oko
sebe baš kao i on koji trenutak ranije i taj ga prizor izbezumi. Zar on izgleda
baš tako dok traži inspiraciju da nastavi dalje? Sama ideja o potvrdnom
odgovoru učini mu se apsurdnom. Što li ta žena uopće pokušava učiniti? Zar
doista misli da će promatranjem ljudi u parku nešto postići?
Pitanja
mu se vrte u mislima i on to shvati kao znak. Inspiracija da krene dalje tako
je zapravo jednostavna, samo je trebao vidjeti nekog poput sebe kako bi shvatio
da s promatranjem ništa ne postiže. Ustao je i otišao, sav inspiriran da
napravi nešto od života, makar postao žrtvom promatranja ljudi koji traže
inspiraciju. Odlučio je, bolje je biti s te strane pogleda.
Na
klupu je zatim sjeo netko drugi. Ljudi koje je promatrao nisu ni znali da su
promatrani, čovjek koji je na klupu sjeo nakon njega pred sobom je vidio sam
park, bez daška inspiracije ili ogledala.
Cijelo
je vrijeme čovjek na klupi bio neopažen, nevidljiv, unatoč tome što se osjećao
izloženo. Uskoro je zaboravio promatranje ljudi u potrazi za inspiracijom,
zaboravio je da je ikada bio na toj strani pogleda.
No
čak ga ni žena na klupi nije primijetila.
Primjedbe
Objavi komentar