Vojnici

 LJUDI NEKAD TRAŽE UTJEHU KOJU NE MOGU DOBITI, A NI DATI.

Snažan i odlučan čovjek. Čovjek u maskirnoj uniformi s velikim čizmama na nogama. Hrabar čovjek. Discipliniran. Čvrst, uredan i spreman pomoći ljudima kojima to treba. Tako ljudi opisuju vojnike. No vojnici mogu biti nešto totalno drugačije. Mogu biti kapi vode, nježni i lepršavi kao maslačak. Mogu biti vjetar koji puše i rijeka koja teče.

Zato jer je ona plakala vojnike.

Svaki je dan plakala, nekad jer je bilo prevruće, nekad jer je bilo prehladno. Nekad je hrana bila odbojna, a nekad je samo htjela jesti. Žvakati sendviče i gutati čokoladno mlijeko. Nekad je jednostavno plakala jer joj se plakalo, nekad s valjanim razlozima, nekad od sreće, a nekad od tuge. Nekad je za suze razlog bio samo vjetar. No bez iznimke, suze su niz njene obraze klizile svakodnevno. Te su se suze zvale vojnici. Trčale su niz obraze i skupljale se na rubovima očiju, kao da nešto brane.

Zato su i bile vojnici, jer su branile. Nisu znale što brane, no opet bi tu obranu platile životom. I to im je bila jedina svrha. Suze vojnici su tu da očvrsnu ljudsko biće, da ga brane. Njeni su bili u upotrebi svakog dana, godinama. Vojnici njenih očiju vjerojatno su mislili da sudjeluju u ratu ogromnih razmjera. Svakog bi ih dana bilo sve manje, bez naznake da će opasnost prestati.

Svakog bi jutra izišli, tek nekoliko njih, čisto da pozdrave jutro i jutarnji mir. Ti bi se vojnici ponekad čak znali i vratiti. Kad bi izišli van da pozdrave jutro i jedine trenutke mira koje u danu imaju, sjeli bi na kutke očiju i pili jutarnju kavu da se opuste. Smijali bi se i kartali, mahali jedni drugima ako su izišli na rubove različitih očiju, zaboravili bi čak na ratno stanje u kojem su se rodili, u kojem žive i u kojem će umrijeti. Zaboravili bi na to da su samo žrtve, da čak nisu ni pravi vojnici. Zaboravili bi oni tada da su zapravo nebitni. Zaboravili bi da će vrlo vjerojatno taj dan umrijeti.

Neki bi se u silnoj sreći prevrnuli niz rubove oka i kliznuli u blagu smrt, a ostali bi se onda okrenuli i vratili na sigurno. Nisu se osvrtali na palu braću jer su znali, za to su stvoreni. Svi će oni jednom tako pasti.

Zatim bi nekoliko sati bio mir, koliko mir može biti miran u ratnom stanju. Vojnici bi se opustili, neki bi zaspali, neki bi samo prilegli i pričali jedni s drugima. Svaki od njih bi se opustio, a opasnost bi onda došla niotkud, naizgled ničim izazvana.

Svi bi oni tad morali brzo izletjeti van, a kako bi svi nahrupili u isto vrijeme većina bi ih pala preko ruba i kliznula u naglu smrt. Ostali bi tek tada usporili, pa onda stali i vratili se na sigurno.

I tako svaki dana. Svaki dan ponovo. Svakog ih dana umre sve više, svakog ih dana ostane sve manje. Svakog im je dana sve mirnije. Sve tiše.

Sve dok jednom vojnik ne ostane sam. Trčao je s ostalima i zaustavio se na kraju pa nije pao i kad se okrenu da proslavi što su preživjeli još jedan dan, shvatio je da nema s kim podijeliti sreću. Svi su vojnici osim njega tog dana pali. Sjeo je tada i odlučio čekati dobar trenutak da se sam baci s ruba. No morao je čekati da ona, u čijem je oku, postane snažna. Toliko snažna da je i sama poput vojnika. Hrabra. Organizirana. Morao je čekati da ona sama postane vojnik, čekati da više ne bude potreban.

I on je tako sjedio i čekao, a ona je s vremenom postala vojnik. Bez maskirane uniforme i čizama, ali s hrabrošću koju rijetko tko ima. Postala je čvrsta, gotovo nepobjediva. I vojnik je skoro zaboravio da postoji, a i kad se sjetio gdje je, nije znao zašto je tamo.

Razmišljao je jednom tako pa shvatio, nije više potreban.

Stao je na rub i pogledao niz njene obraze. Duboko je udahnuo i skočio. Pustio se i pao u najljepšu smrt od svih vojnika. Jer on je jedini vojnik koji je umro za vrijeme mira, a ne u ratu. I doista vojnika više nije trebalo. Opasnost je prošla i ništa više nije trebalo braniti.

Ona je bila toliko jaka da joj suze nisu bile potrebne. Bila je sretna. I sve je vojnike dobro potrošila. Nijedna suza nije pala uzalud.