Tamares

Sve je bolje kad raširiš ruke. Vjetar joj prolazi kroz kosu, osjeća ga u nogavicama i na prsima, hladi joj obraze, no ona se ne obazire na zimu koju osjeća. Čim vjetar zapuše malo jače, ona zagazi na pedale brže nego prije i sjuri se niz cestu, pa onda dok bicikl krene tako da ne mora pedalati neko vrijeme jednu ruku pusti od volana i ispruži ju da osjeti vjetar i na prstima. I taj osjećaj ju podsjeti na vožnje u autu po ljetnim danima, vožnje s tatom i na lijepe trenutke. Istu bi tu ruku u autu ispružila kroz prozor i osjetila vjetar kako joj miluje prste. Tad se nasmije, prvo sramežljivo kao da je u autu i netko ju gleda kroz stakla, a onda onako pravo kako bi i trebala, od uha do uha, kad se sjeti da je na toj cesti sama. Ali sretna. Tad spusti ruku na volan i čvrsto ga primi pa ponovno krene pedalati brzo kao da se s nekim utrkuje. I to ju podsjeti na djetinjstvo. One male trenutke sreće dok je vozila bicikl, isti ovaj koji vozi i sada, a oko nje bi bila ostala djeca. I svi bi vik...

Tišina je fikcija zbog tebe Što god u životu napraviš, sve će se svesti na to da postojiš . Cvrkuću ptice i pirka vjetar, sve u svemu dan je lijep. Ti ležiš u krevetu pored otvorenog prozora i svojim disanjem kvariš spokoj. Razbijaš tišinu. Prestani disati tako glasno. Zatvaraš oči i izbacuješ sav zrak iz pluća, tiho, polako. Trudiš se da riječ tišina ima uistinu neko značenje. Tišinu sad još kvari samo zvuk posteljine koju neprekidno namještaš. Pokrivaš poplunom cijelo tijelo, pa onda izbaciš ruku kad postane prevruće. Nakon što ti hladnoća dotakne kožu vratiš ju pod poplun i ponovno se koncentriraš na disanje. Shvaćaš da tišina zapravo ne postoji, to je izmišljen pojam, definicija fikcije. No svejedno je želiš čuti, želiš da ti pomiluje uši. Da se odmoriš od zvuka disanja i posteljine, da se odmoriš od zvuka gutanja sline, hodanja, okretanja stranica u knjizi, od zvuka olovke što struže po papiru, od zvuka ptica i kiše, grmljavine i aviona, prometa, ljudi. Od postojanja. Da se odmo...

Glumica Na kreativnima je da stvaraju, a na ostalima da budu njihova umjetnost. Zaključava ormar, dok privjesci što vise s ključeva zveckaju i udaraju o vrata pa onda jedni u druge. Pločica s imenom, pločica sa zalijepljenim cvjetićima od salveta, djetelina s četiri lista sačuvana u prozirnoj kockici gume i najšareniji od svih, rubikova kocka koja naravno nije bila složena. Brzim, već napamet naučenim pokretom sprema sav taj zveckavi nered u torbicu pa provjerava jesu li vrata ormara doista zaključana i odlazi na hodnik, slučajno lupa vratima i zvuk se odlama hodnikom. Srećom pa sada više nikoga nema u sobama. Stane pred velikim ogledalom pa se pogleda, okreće se i kada se promatra dulje od nekoliko sekundi ne sviđa joj se što vidi. Stisne sve mišiće u tijelu na trenutak pa pogleda koliko je sati i shvati da je u tolikoj žurbi da nema vremena za nervozu. Pribere se taj čas i krene. Gotovo trči tri kata niz stepenice, ne pozdravlja ljude što prolaze pored nje, a zašto i bi kad ih ne p...

" Doma" je sad samo kuća Ideš kući sa željom da si napokon „ko doma“, a onda uđeš i shvatiš da si sada samo gost. Vožnja vlakom se nikad nije činila ovako duga, njegovi prsti su u potrazi za smirenjem stalno pucketali, grebali, no što god bilo, radili nešto. Torba puna stvari bila mu je pod nogama koje je postavio pažljivo kako torba nikamo ne bi odsklizala, a pogled mu je bio usmjeren na krajolik što se vidio kroz prozor. Prvo prizor grada, pa onda ravnice, šume, polja i na kraju ponovno grad. Njegov grad. Veselio se tom zadnjem prizoru, više nije znao što bi sam sa sobom od silnog čekanja i uzbuđenja. Napokon će, nakon mjeseci izbivanja doći kući. Doći će doma. Jedva je čekao taj topli osjećaj koji će dobiti čim iziđe iz vlaka i udahne domaći zrak, pa onaj ugodan osjećaj pripadanja koji će dobiti čim se nađe pred kućom i pozdravi obitelj. Tjednima razmišlja upravo o tome. Kad shvati da ga još jedna postaja dijeli od udisaja domaćeg zraka, hvata ručku put...

Tako nam je lijepo bilo Ležim na trbuhu I ti si pored mene A oko nas je samo moja soba I zvuk bojica u pozadini Kako grebu po papiru I ostavljaju trag sebe Izvana samo čuju se ptice Što su se tek nedavno probudile A mi nismo ni spavali   Vršcima prstiju Dodiruješ mi kožu I tad to ne vidiš Ali ostavljaš trag Ti crtaš Kao one bojice Što šume u pozadini I ostavljaš mi trag sebe Koji na svojoj koži nosim Sve dok se Ponovno ne susretnemo   Čuvam ga I pokušavam ne zaboraviti Kakav je osjećaj Kad mi crtaš po koži Želim upiti taj osjećaj Da mi nikad ne bude stran Da se nikad ne pitam Kako je to Biti voljena od strane Tvojih prstiju   Sklapam oči u nadi Da će mi trenutak Tako bolje ostati U sjećanju Duboko dišem I pamtim   Prsti su ti topli, no moja se koža Svejedno ježi Brineš se, misliš hladno mi je Ali oko srca nikad više topline   Da mogu zaustaviti vrijeme To bi bio baš ova...

Čovjek na klupi On postoji tako da živi u tuđoj koži.  Grad je tog dana bio pust, toliko da se ljudima ponekad činilo da su sami na ulicama, no ne toliko pust da taj osjećaj potraje. Tako je bilo i u parku, taman toliko ljudi da znaš kako nisi sam, no u isto vrijeme imaš dovoljno privatnosti, manje je pari očiju na tebi. Klupa s koje se vidi većina parka zjapila je prazna čitavo jutro, ljudi kao da nisu ni htjeli pogledati tu hrpu dasaka. No u jednom je trenutku, kad je sat već odavno otkucao podne, klupa pružila odmor nekom čovjeku. Sjeo je na klupu i počeo promatrati ljude. Tražio je inspiraciju, neki kretnju ili stvar koja će mu viknuti: „pokreni se!“. Posvetio je nekoliko trenutaka svog koncentriranog pogleda paru koji je ležao u hladovini stabla. Jedan je bio naslonjen na drvo, a drugi mu je ležao u krilu. Prvi je gledao preda se u neku neodređenu točku, a drugi je gledao u svog partnera dok mu je ovaj prolazio prstima kroz kosu dajući mu do znanja da je prisutan i da zapravo ...

Taj osjećaj postoji Nekad isprepleteni prsti Nekad blagi dodir Nekad ništa, samo pogled Ili čujem zvuk tvog govora Ali uvijek je tu Taj osjećaj   I dok si ovdje samnom I dok te vidim samo u mislima Ili kad zatvorim oči Uvijek isti osjećaj Kad pitam te za ples Na ona četiri jezika na kojima to znam reći I ti pristaneš Svakog puta Iako me nekad ni ne razumiješ I tada shvatim Da jezici nisu ni bitni U tom osjećaju Kao ni u glazbi Nekako uvijek osjetiš što se želi reći Osjetiš koje te pitanje pitam I vidiš ruku koju držim u zraku I znaš što trebaš   Nekad skriveni osmijeh Da drugi ne vide Nekad glasan smijeh U kojem me nije briga što me gledaju A znaš Inače se uvijek sramim biti sretna   Nekad blago griženje usnica I gutanje sline I pogled prema smjeru gdje se nalaziš Ili direktno u tvoje oči Pa ga skrenem Jer je previše lijepo Ne mogu se naviknuti   I onaj osjećaj u ramenima ...