Tamares

Zamišljanje budućnosti Ciljevi su veliki, postaju veći, A nedostatak inspiracije me plaši Jer lako je zamišljati Da su nečiji tuđi uspjesi U budućnosti naši Lako je pasti u ponor zamišljanja I čekanja da sve dođe Samo od sebe Lako je zamišljati da si nečija inspiracija Da se netko ugleda na tebe Baš na tebe Pogleda te, pomisli o tvom uspjehu I radu Pomisli kako ti je lako Pomisli kako ništa više ne moraš I ležiš u dalekoj zemlji Na plaži u hladu A ti ne ležiš nigdje Ti gledaš sliku nekog uspješnijeg Ti gledaš sliku nekog boljeg I zamišljaš, da bar možeš Dio njihovog uspjeha prisvojiti kao polovicu svojeg Razmišljaš što ćes reći Kad će te novinari pitati Kako si došao do ovog što imaš sada Koju ćeš laž reći Ne zaboravite, Zadnja umire nada! Ako mogu ja, Možete I vi? Hoćeš li spomenuti kako ti je Teško bilo? I kako baš kad si vjerovat u uspjeh počeo Sve se u tvoju korist svilo Već razmišljaš Koju ćeš odjeću staviti Na svoje tijelo Dok hodat ćeš crvenim tepihom Ali ne znaš Ti ne znaš, što...

 LJUDI NEKAD TRAŽE UTJEHU KOJU NE MOGU DOBITI, A NI DATI. Snažan i odlučan čovjek. Čovjek u maskirnoj uniformi s velikim čizmama na nogama. Hrabar čovjek. Discipliniran. Čvrst, uredan i spreman pomoći ljudima kojima to treba. Tako ljudi opisuju vojnike. No vojnici mogu biti nešto totalno drugačije. Mogu biti kapi vode, nježni i lepršavi kao maslačak. Mogu biti vjetar koji puše i rijeka koja teče. Zato jer je ona plakala vojnike. Svaki je dan plakala, nekad jer je bilo prevruće, nekad jer je bilo prehladno. Nekad je hrana bila odbojna, a nekad je samo htjela jesti. Žvakati sendviče i gutati čokoladno mlijeko. Nekad je jednostavno plakala jer joj se plakalo, nekad s valjanim razlozima, nekad od sreće, a nekad od tuge. Nekad je za suze razlog bio samo vjetar. No bez iznimke, suze su niz njene obraze klizile svakodnevno. Te su se suze zvale vojnici. Trčale su niz obraze i skupljale se na rubovima očiju, kao da nešto brane. Zato su i bile vojnici, jer su branile. Nisu znale što brane, ...

Odlučih se i za ovaj korak, objavljivanje radova na blogu :) Moje ime je Tamara i pisanjem se bavim cijeli život, većinski pišem kratke priče i pjesme, mada se tu i tamo okušam u svemu što stignem. Ovdje ću objavljivati priče i pjesme iz svojeg Omnibusa po imenu "Bezimeni ljudi", a i mnoge druge, i to je otprilike sve što o meni za sad trebate znati. Ova priča zove se "Plesač" , već je objavljena u Večernjem listu, no jedna mi je od najdražih koje sam ikada napisala, pa ću s njom početi.  Nadam se da će vam se svidjeti :) Mišljenja, kritike, dojmovi ili što god vam padne na pamet, su i više nego dobrodošli.  ...  Plesač   Uzeli su mu sve. I pljeskali. Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatk...