Tišina je fikcija zbog tebe
TIŠINA JE FIKCIJA ZBOG TEBE ŠTO GOD U ŽIVOTU NAPRAVIŠ, SVE ĆE SE SVESTI NA TO DA POSTOJIŠ. Cvrkuću ptice i pirka vjetar, sve u svemu dan je lijep. Ti ležiš u krevetu pored otvorenog prozora i svojim disanjem kvariš spokoj. Razbijaš tišinu. Prestani disati tako glasno. Zatvaraš oči i izbacuješ sav zrak iz pluća, tiho, polako. Trudiš se da riječ tišina ima uistinu neko značenje. Tišinu sad još kvari samo zvuk posteljine koju neprekidno namještaš. Pokrivaš poplunom cijelo tijelo, pa onda izbaciš ruku kad postane prevruće. Nakon što ti hladnoća dotakne kožu vratiš ju pod poplun i ponovno se koncentriraš na disanje. Shvaćaš da tišina zapravo ne postoji, to je izmišljen pojam, definicija fikcije. No svejedno je želiš čuti, želiš da ti pomiluje uši. Da se odmoriš od zvuka disanja i posteljine, da se odmoriš od zvuka gutanja sline, hodanja, okretanja stranica u knjizi, od zvuka olovke što struže po papiru, od zvuka ptica...