Tamares

Ovog puta dijelim pjesmu, jedna od meni najdražih napisanih, jedna uz koju vežem mnoge uspomene, natjecanja i svašta nešto lijepo.  Uživajte :) Komentari su, kao i uvijek, dobrodošli :) Treba mi vrijeme Da mi je zamrznut vrijeme Al da za mene još uvijek teče Bilo bi to kao da sam sama na svijetu Da mi je zamrznut vrijeme Na jedno veće Tad bila bih dan ispred svih A to nitko ne bi znao Da im i kažem, tko bi na takvu stvar pao Bilo bi lijepo proživjeti dan Bez pritiska sata što teče i teče Bilo bi tako lijepo da se kazaljka ne kreče Da samo stane i tako stoji Dok ne ostvare se snovi moji I dok ih ne dovršim, a onda Onda nek se kazaljka pokrene Svima ću pokazati tada Tko snove je ostvario, tko sada vlada Sve što trebam je vrijeme Da se za ostale zamrzne, a za mene ne I tako nek stoji Dok ne ostvarim snove Bez pritiska sata što mi minute broji Samo nek stane, nek i ono počine malo A ja neću, neću stati, pisat ću stalno Sve ću od sebe, obećajem dati Samo mi treba vrijeme ...

Ova priča posvećena je mojoj baki, koju cijela obitelj od milja zove "baba". Ona je osoba koja me svaki put nauči nešto novo, osoba koja samnom dijeli nježnost i hranu i vječna je inspiracija za nove priče. Kritike i mišljenja uvijek su dobrodošla, pa slobodno ostavite komentar :) Ili mi pošaljite porukicu na instagram : @_tamares_ ...  Baba Moja baka- moja baba sjedi za stolom i ispija jutarnju šalicu kave. Sjedimo za istim stolom, ona gleda kroz prozor u brda, a ja gledam u nju. Čekamo. Ona čeka da moj sendvič bude pečen, a ja čekam da počnem pričati. Moja baba mi nikad ne da da radim sama sebi jelo. Uvijek to mora napraviti ona. Ili deda. Ili moja mama. Uvijek pričamo o istim temama. Razgovor često započne isto, s jednostavnim: “ I ?”, ili: “ Kak ti je u domu? ”. Ja uvijek odgovorim da mi je dobro, onda kažem da puno učim, a ona potvrdno kima glavom. “ Tak trebaš. Nesmeš se pustit. ”, govori. Onda počne razgovor o tome kako će nama mladima biti još teže nego njenoj gen...

Odlučih se i za ovaj korak, objavljivanje radova na blogu :) Moje ime je Tamara i pisanjem se bavim cijeli život, većinski pišem kratke priče i pjesme, mada se tu i tamo okušam u svemu što stignem. Ovdje ću objavljivati priče i pjesme iz svojeg Omnibusa po imenu "Bezimeni ljudi", a i mnoge druge, i to je otprilike sve što o meni za sad trebate znati. Ova priča zove se "Plesač" , već je objavljena u Večernjem listu, no jedna mi je od najdražih koje sam ikada napisala, pa ću s njom početi.  Nadam se da će vam se svidjeti :) Mišljenja, kritike, dojmovi ili što god vam padne na pamet, su i više nego dobrodošli.  ...  Plesač   Uzeli su mu sve. I pljeskali. Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatk...