Treba mi vrijeme

Ovog puta dijelim pjesmu, jedna od meni najdražih napisanih, jedna uz koju vežem mnoge uspomene, natjecanja i svašta nešto lijepo. 

Uživajte :)

Komentari su, kao i uvijek, dobrodošli :)

Treba mi vrijeme

Da mi je zamrznut vrijeme
Al da za mene još uvijek teče
Bilo bi to kao da sam sama na svijetu
Da mi je zamrznut vrijeme
Na jedno veće
Tad bila bih dan ispred svih
A to nitko ne bi znao
Da im i kažem, tko bi na takvu stvar pao

Bilo bi lijepo proživjeti dan
Bez pritiska sata što teče i teče
Bilo bi tako lijepo da se kazaljka ne kreče
Da samo stane i tako stoji
Dok ne ostvare se snovi moji
I dok ih ne dovršim, a onda
Onda nek se kazaljka pokrene
Svima ću pokazati tada
Tko snove je ostvario, tko sada vlada

Sve što trebam je vrijeme

Da se za ostale zamrzne, a za mene ne
I tako nek stoji
Dok ne ostvarim snove
Bez pritiska sata što mi minute broji

Samo nek stane, nek i ono počine malo
A ja neću, neću stati, pisat ću stalno
Sve ću od sebe, obećajem dati
Samo mi treba vrijeme
 
I trenutak samoće uz glazbu u pozadini
Trenutak mira
I zrno inspiracije kad napišem cijelu stranicu iz hira

Treba mi vrijeme

Jer zamisli da se ne ostvarim do dvadesete
Ili da odustanem od škole
Zamisli da ostvarim snove s pedeset
Tada…
Tada kao da je kasno
Iako znam da nije, no opet mi nije jasno
Kuda mi se žuri, juri, kamo trčim pred rudo
A samo trebam pisati u miru
I jedan dan će se, ako treba i s pedeset
Dogoditi čudo

Ali ja uporno jurim, uporno trčim, žurim
Kao da sutra, nestat će svijeta
Ili kao da izbacit će me s ovog planeta
A ništa od toga neće biti
Oh, moram svoje radove prestati kriti

Ali bojim se vremena, a bojim se i ljudi
Da nestat će vremena, strah me
Mogu i ljudi nestati kad razmislim bolje
Strah me da neću uspjeti i da ću do kraja života biti loše volje

To ne smije biti
Treba mi vrijeme
Kako bi lijepo bilo zamrznut u vremenu biti
I od ljudi se kriti, gledat ih iz prikraja kako žive život
Gledat čovjeka što astronaut želi biti, i bankar i pilot
I djecu što maštaju da bit će vitezi i princeze
Glazbene zvijezde
I one ljude što ne znaju normalno sjedit pa se gnijezde
O njima onda pjesme pisat
I slike risat
Gledat im lice, razmišljat o tome što se iza osmijeha krije
Koja priča
Jesu li je usrećile ptice?
Il to je nervozan smiješak zbog treme?

A sve što mi treba je vrijeme.

-Tamara Slivar 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Plesač

Odlučih se i za ovaj korak, objavljivanje radova na blogu :) Moje ime je Tamara i pisanjem se bavim cijeli život, većinski pišem kratke priče i pjesme, mada se tu i tamo okušam u svemu što stignem. Ovdje ću objavljivati priče i pjesme iz svojeg Omnibusa po imenu "Bezimeni ljudi", a i mnoge druge, i to je otprilike sve što o meni za sad trebate znati. Ova priča zove se "Plesač" , već je objavljena u Večernjem listu, no jedna mi je od najdražih koje sam ikada napisala, pa ću s njom početi.  Nadam se da će vam se svidjeti :) Mišljenja, kritike, dojmovi ili što god vam padne na pamet, su i više nego dobrodošli.  ...  Plesač   Uzeli su mu sve. I pljeskali. Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatk...
Pročitajte više

Igra svjetla

  IGRA SVJETLA        Toliko se toga ima za reći    Ali nisu ono što trebaš slušati riječi    Ti zapravo ne moraš ni da čuješ    Moraš samo gledati    Pogledaj samo sjene    Kako uvijek izgledaju elegantno    Kad se skrivaju od mraka, to ćeš reći    I dobro vidiš, samo nastavi gledati    Jer ono što trebaš razumjeti nisu riječi    Pogledaj ljude, kako hodaju, jedna noga ispred druge   Tako isto i trče, samo brže i rijetko se   Zabiju jedni u druge, ljudi u ljude    I pogledaj tada, baš u tom rijetkom trenu    Kako počnu mahati rukama    To je znak za ispriku, ne uspomenu    Tada trepni, malo odmori oči    I onda gledaj dalje    Gledaj opet sjene!    Gledaj kako stoje i kako na njima ne možeš    Vidjeti gotovo ništa    Gledaj kako fale emocije, fali srce i duša    Je...
Pročitajte više

Zavodnik

  Što to znači biti vječan?  Kad bi mu netko postavio pitanje čega se najviše boji on bi odgovor imao spreman. Bilo je to nešto što ga proganja svaki put kad udahne ili trepne. „ Bojim se smrti”, odgovorio bi obično uz potvrdno kimanje glavom. Naravno da se boji smrti. Svi se ljudi toga boje. No on je za razliku od ostalih odlučio na tom strahu poraditi. Rješenje nije bilo pronaći eliksir života ili kamen vječnosti pa postati besmrtan. Nije htio ni samo pobijediti strah i pomiriti se s činjenicom da će umrijeti. Bio je toga svjestan onoliko dugo koliko je bio svjestan svog postojanja. Postao je zavodnik. Svaku je večer završavao s čitanjem par stranica iz neke knjige, oblačio je košulje, a zimi na njih i kapute. Uvijek u tamnim i mističnim bojama, sivoj ili crnoj ponekad tamnoplavoj. Trudio se izgledati bezvremeno. Tako da ga se može staviti u bilo koje vrijeme i on neće izgledati čudno. Vrijeme je provodio učeći ili čitajući u knjižnicama. Ponekad bi svirao...
Pročitajte više