Zavodnik

 Što to znači biti vječan? 

Kad bi mu netko postavio pitanje čega se najviše boji on bi odgovor imao spreman. Bilo je to nešto što ga proganja svaki put kad udahne ili trepne.

„Bojim se smrti”, odgovorio bi obično uz potvrdno kimanje glavom. Naravno da se boji smrti. Svi se ljudi toga boje. No on je za razliku od ostalih odlučio na tom strahu poraditi.

Rješenje nije bilo pronaći eliksir života ili kamen vječnosti pa postati besmrtan. Nije htio ni samo pobijediti strah i pomiriti se s činjenicom da će umrijeti. Bio je toga svjestan onoliko dugo koliko je bio svjestan svog postojanja.

Postao je zavodnik. Svaku je večer završavao s čitanjem par stranica iz neke knjige, oblačio je košulje, a zimi na njih i kapute. Uvijek u tamnim i mističnim bojama, sivoj ili crnoj ponekad tamnoplavoj. Trudio se izgledati bezvremeno. Tako da ga se može staviti u bilo koje vrijeme i on neće izgledati čudno. Vrijeme je provodio učeći ili čitajući u knjižnicama. Ponekad bi svirao na ulicama u nadi da će ga netko vidjeti i zapamtiti. Čitao je poeziju gotovo svakog dana. Uvijek ljubavne pjesme.

Uvijek je gledao na ljubavnika iz stihova kao na sebe. Mislio je, ako se ponaša kao i svi ti ljudi iz stihova bit će i on jedan od njih. Ženama je zato otvarao vrata, ljudima dijelio ruže na valentinovo s porukama o ljubavi. Smješkao se svima dok bi šetao gradom, obavezno s knjigom u ruci. Nosio je prstenje, imao urednu kosu. Ponekad se znao našminkati, staviti šešir na glavu, sve u nadi da će ga spaziti netko. Postao je toliko očajan i preplašen da mu se kraj bliži pa je počeo prilaziti drugima. Pitao bi ih kako su, ako su imali knjige u rukama pitao bi ih što čitaju.

Potajno se nadao da crtaju ili pišu, skladaju, pjevaju. Nadao se da rade bio što. Potajno se nadao da će im se svidjeti. I svidio im se.

No većinom su to bili ljudi kao on, u potrazi za umjetnikom koji će ih opisati. Počeo je ići na druženja, sjediti u kafićima i razglabati o svemu i ničemu. No sve je to bilo u nadi da će ga netko primijetiti i onda o njemu nešto zapisati. Opisati njegove pokrete najljepšim stihovima svog vremena ili nacrtati najljepše vidike s nijansama neba istim kao što su njegove oči.

Nije se on bojao smrti već zaborava, a kraj se sve više približavao bez da je našao nekog tko će ga stihovima učiniti besmrtnim. Činilo se da mu kao i mnogim drugima nije bilo suđeno da postane vječan.

..... 

Ova je priča prva koja nije dio omnibusa "Bezimeni ljudi", možda mi je i zato toliko draga.