Tamares

  POSTOJANJE U NOĆI        TREBA LI RADITI NEŠTO DA BI BIO VRJEDNIJI U POSTOJANJU?        Noć je tiha, a ona prstima prebire po gitari, zapravo zraku jer ona gitaru nema i zapravo je nikada nije ni držala u rukama. Sjedi u turskom sijedu i okreće se na stolici po sobi, čelo podiže prema stropu pa se smiješi i kima glavom u nekom razbacanom ritmu. Ramena joj se počinju micati kao da pleše i začas više ne svira gitaru već pucketa prstima i plješće. Ustane i zatvori oči. Okreće se po sobi kao da je s hrpom ljudi. Skače i smiješka se, zavodi neke izmišljene duše, naginje se prema praznom zraku pa namiguje. Kroz ples odlazi pred ogledalo. Osjeća se posebno, osjeća se lijepo, toliko da neke pokrete ponavlja nekoliko puta. Svakog se pita divi skladu kojim se kreće, savršeno umjerenim pokretima, savršeno zategnutim mišićima, savršenom temu. Sviđa joj se način na koji joj majica pada preko prsa, način na koji joj suptilno ističe svaki dio tijela, ruke...

  ISPOVIJEST NEKOG LOŠEG UČITELJA      MENE MORA ZANIMATI I JA MORAM ZNATI VIŠE NEGO TI IKAD MOŽEŠ PITATI.        Nekad zamišljam da dobivam pitanje na koje ne mogu odgovoriti . Pitanje je tako teško I o tako   nečem nepoznatom da ne mogu čak ni smisliti neki lažan odgovor . I tako to pitanje visi u zraku ,   a ja šutim . U zraku je neugodna tišina . Ne mogu se natjerati da kažem “Ne znam ”.   Ja moram sve znati . Mene mora zanimati više nego ti ikad možeš pitati . Ja sve moram smisliti   prije tebe . Zamisli da smisliš nešto prije mene I pitaš me, a ja ne znam o ćemu pričaš . Kako da   preživim takvu sramotu . Kako da nakon tog pitanja gledam tvoje oči I osjećam se kompetentno   da ti prenesem bilo kakvo znanje .   Ja samo moram znati .   I nadati se da ti znaš manje .   Jer ne mogu reći da nešto ne znam . To bi bila sramota .