POSTOJANJE U NOĆI  

 

 

TREBA LI RADITI NEŠTO DA BI BIO VRJEDNIJI U POSTOJANJU?  

 

 

Noć je tiha, a ona prstima prebire po gitari, zapravo zraku jer ona gitaru nema i zapravo je nikada nije ni držala u rukama. Sjedi u turskom sijedu i okreće se na stolici po sobi, čelo podiže prema stropu pa se smiješi i kima glavom u nekom razbacanom ritmu. Ramena joj se počinju micati kao da pleše i začas više ne svira gitaru već pucketa prstima i plješće. Ustane i zatvori oči. Okreće se po sobi kao da je s hrpom ljudi. Skače i smiješka se, zavodi neke izmišljene duše, naginje se prema praznom zraku pa namiguje. Kroz ples odlazi pred ogledalo. Osjeća se posebno, osjeća se lijepo, toliko da neke pokrete ponavlja nekoliko puta. Svakog se pita divi skladu kojim se kreće, savršeno umjerenim pokretima, savršeno zategnutim mišićima, savršenom temu. Sviđa joj se način na koji joj majica pada preko prsa, način na koji joj suptilno ističe svaki dio tijela, ruke koje izgledaju tako sitno i kreću se poput tanke tkanine u koju piše lagan vjetar. 

 

Maše rukama i divi se eleganciji pokreta. Ruke joj izgledaju kao valovi. Počinje podizati noge, savijati se u struku, gledati se iz različitih kutova. Ima osjećaj kao da gleda nekog drugog, a ogledalo je samo prozor. Prilazi mu bliže kako bi si mogla bolje proučiti lice. Radi grimase, pokazuje zube i gleda si nos iz svakog mogućeg kuta. Gleda u vlastite oči, zatim usnice i ne može vjerovati da svjedoči tolikoj ljepoti, tolikom skladu. 

 

Podiže ruke u položaj u kojem bi bile da s nekim pleše valcer. Pogleda se još jednom i namigne sama sebi pa zapleše. Korak unazad pa korak udesno, stanka, korak unaprijed pa korak ulijevo. Stanka. Ponovi korake još jednom, ovog puta gledajući se u ogledalu. Zatim ponovi korake sa zatvorenim očima. Potom radi krug. Lijevom nogom unazad i ulijevo, pa desnom naprijed udesno. Neko se vrijeme vrti po sobi pa onda spusti ruke i počne plesati sama sa sobom u nekim neodređenim pokretima. Savija se u struku, mase rukama, pa ponovno odlazi do ogledala i neko vrijeme se promatra dok tako neodređeno pleše, zapravo kreće se. 

 

Zanjiše rukama posljednji put i uspravi se. Bez puno razmišljanja odlazi do stola i gasi jedini izvor svjetla stolnu lampu. Zatvara oči i odlazi do kreveta i odmah se ispruži. Leži tako na leđima u mraku i zadovoljna je sama sobom. Zadovoljna je što bar na trenutak može biti ovoliko opuštena. Zadovoljna što joj se toliko sviđa vlastita pojava, pokreti koje proizvodi. Sve je tako savršeno. 

 

Zahvalna je noći jer bar na trenutak nitko od nje ništa ne očekuje. Napokon je, tako da si je ukrala nekoliko minuta sna, mogla samo postojati. Pustiti da tijelo radi što želi, da se kreće kako želi. 

 

Po prvi put nije imala niti jednu misao na umu, već samo osjećaj zahvalnosti u ramenima. Zahvalnost što može postojati, kretati se, osjećati. Sve dok se ne razdani.