Tamares

  POSTOJANJE U NOĆI        TREBA LI RADITI NEŠTO DA BI BIO VRJEDNIJI U POSTOJANJU?        Noć je tiha, a ona prstima prebire po gitari, zapravo zraku jer ona gitaru nema i zapravo je nikada nije ni držala u rukama. Sjedi u turskom sijedu i okreće se na stolici po sobi, čelo podiže prema stropu pa se smiješi i kima glavom u nekom razbacanom ritmu. Ramena joj se počinju micati kao da pleše i začas više ne svira gitaru već pucketa prstima i plješće. Ustane i zatvori oči. Okreće se po sobi kao da je s hrpom ljudi. Skače i smiješka se, zavodi neke izmišljene duše, naginje se prema praznom zraku pa namiguje. Kroz ples odlazi pred ogledalo. Osjeća se posebno, osjeća se lijepo, toliko da neke pokrete ponavlja nekoliko puta. Svakog se pita divi skladu kojim se kreće, savršeno umjerenim pokretima, savršeno zategnutim mišićima, savršenom temu. Sviđa joj se način na koji joj majica pada preko prsa, način na koji joj suptilno ističe svaki dio tijela, ruke...

Ljudi iz bolnica Uvijek me čudilo Kako su ljudi u bolnicama Nekako sretniji nego oni u gradu Nikada nije imalo smisla Da oni bez stvarnih problema Tako ozbiljno šetaju ulicama A oni koji više nemaju Ono najvažnije A to je zdravlje Tako sretno pričaju I ne skidaju osmijeh s lica Ona cura s ulica Treba doći i vidjeti sreću Ljudi iz bolnica Možda se onda i nasmije Onako iskreno Kako bi trebala Uvijek me čudila sreća Ljudi u kolicima Ne mogu ići svugdje Ali se opet smiju Putuju osmjehom Svaka vam čast Vi ljudi iz bolnica Za svaki osmijeh Koji stavite na svoje lice Kada vam je teško