Tamares

  POSTOJANJE U NOĆI        TREBA LI RADITI NEŠTO DA BI BIO VRJEDNIJI U POSTOJANJU?        Noć je tiha, a ona prstima prebire po gitari, zapravo zraku jer ona gitaru nema i zapravo je nikada nije ni držala u rukama. Sjedi u turskom sijedu i okreće se na stolici po sobi, čelo podiže prema stropu pa se smiješi i kima glavom u nekom razbacanom ritmu. Ramena joj se počinju micati kao da pleše i začas više ne svira gitaru već pucketa prstima i plješće. Ustane i zatvori oči. Okreće se po sobi kao da je s hrpom ljudi. Skače i smiješka se, zavodi neke izmišljene duše, naginje se prema praznom zraku pa namiguje. Kroz ples odlazi pred ogledalo. Osjeća se posebno, osjeća se lijepo, toliko da neke pokrete ponavlja nekoliko puta. Svakog se pita divi skladu kojim se kreće, savršeno umjerenim pokretima, savršeno zategnutim mišićima, savršenom temu. Sviđa joj se način na koji joj majica pada preko prsa, način na koji joj suptilno ističe svaki dio tijela, ruke...

Odlučih se i za ovaj korak, objavljivanje radova na blogu :) Moje ime je Tamara i pisanjem se bavim cijeli život, većinski pišem kratke priče i pjesme, mada se tu i tamo okušam u svemu što stignem. Ovdje ću objavljivati priče i pjesme iz svojeg Omnibusa po imenu "Bezimeni ljudi", a i mnoge druge, i to je otprilike sve što o meni za sad trebate znati. Ova priča zove se "Plesač" , već je objavljena u Večernjem listu, no jedna mi je od najdražih koje sam ikada napisala, pa ću s njom početi.  Nadam se da će vam se svidjeti :) Mišljenja, kritike, dojmovi ili što god vam padne na pamet, su i više nego dobrodošli.  ...  Plesač   Uzeli su mu sve. I pljeskali. Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatk...