Tamares

Tko si ti   Čovjek bez ambicije.   Sve je uvijek isto. Ti to ne možeš shvatiti, tvoj je život zanimljiv, nešto novo se dogodi baš svaki dan. Nekad sjedneš u drugi kafić, nekad obuješ lijevu tenisicu prije desne. I tvoj um nije stalno na istoj stvari. Ti ne razumiješ! Evo da shvatiš.   Disanje ti je neskladno, možda jedini izlaz iz monotonije. Glazba u pozadini je ista već satima, ti su sati isti već danima. I te iste dane živiš već tjednima. Gutaš slinu glasno i nakon toga otvaraš usta i oblizuješ si usnice. Naginješ glavu unazad, glazba te nosi, no nije toliko glasna pa cijelo vrijeme znaš točno što radiš i gdje si. Tvoja svijest te nikada ne napušta. Osjećaš se moćno zbog toga u nekim trenutcima, u realnosti si samo jadan. Ne možeš se opustiti, nikad, baš zbog toga što si svega uvijek prokleto svjestan. Svjestan si da si ovdje u sobi, sjediš na podu i grliš si noge, tvoje čelo gleda prema stropu, a oči su ti zatvorene. Svjestan si valjda i trep...

  Što to znači biti vječan?  Kad bi mu netko postavio pitanje čega se najviše boji on bi odgovor imao spreman. Bilo je to nešto što ga proganja svaki put kad udahne ili trepne. „ Bojim se smrti”, odgovorio bi obično uz potvrdno kimanje glavom. Naravno da se boji smrti. Svi se ljudi toga boje. No on je za razliku od ostalih odlučio na tom strahu poraditi. Rješenje nije bilo pronaći eliksir života ili kamen vječnosti pa postati besmrtan. Nije htio ni samo pobijediti strah i pomiriti se s činjenicom da će umrijeti. Bio je toga svjestan onoliko dugo koliko je bio svjestan svog postojanja. Postao je zavodnik. Svaku je večer završavao s čitanjem par stranica iz neke knjige, oblačio je košulje, a zimi na njih i kapute. Uvijek u tamnim i mističnim bojama, sivoj ili crnoj ponekad tamnoplavoj. Trudio se izgledati bezvremeno. Tako da ga se može staviti u bilo koje vrijeme i on neće izgledati čudno. Vrijeme je provodio učeći ili čitajući u knjižnicama. Ponekad bi svirao...