Glumica

Glumica

Na kreativnima je da stvaraju, a na ostalima da budu njihova umjetnost.

Zaključava ormar, dok privjesci što vise s ključeva zveckaju i udaraju o vrata pa onda jedni u druge. Pločica s imenom, pločica sa zalijepljenim cvjetićima od salveta, djetelina s četiri lista sačuvana u prozirnoj kockici gume i najšareniji od svih, rubikova kocka koja naravno nije bila složena.

Brzim, već napamet naučenim pokretom sprema sav taj zveckavi nered u torbicu pa provjerava jesu li vrata ormara doista zaključana i odlazi na hodnik, slučajno lupa vratima i zvuk se odlama hodnikom. Srećom pa sada više nikoga nema u sobama. Stane pred velikim ogledalom pa se pogleda, okreće se i kada se promatra dulje od nekoliko sekundi ne sviđa joj se što vidi. Stisne sve mišiće u tijelu na trenutak pa pogleda koliko je sati i shvati da je u tolikoj žurbi da nema vremena za nervozu. Pribere se taj čas i krene.

Gotovo trči tri kata niz stepenice, ne pozdravlja ljude što prolaze pored nje, a zašto i bi kad ih ne poznaje? Izleti kroz glavna vrata i pod nogama joj zazvecka metalna rešetka, već poznati zvuk koji joj daje do znanja kako je doista negdje izašla. Zvuk je već postao dio rutine, pa se na njega ni ne osvrće već se sjuri niz stepenice pa onda među grmlje, prečicom na cestu.

Tamo stoji, čeka da joj se auti smiluju i puste je da prijeđe tamo gdje nije pješački prijelaz. Osjeća se sigurnije kad joj se u čekanju pridruže neki drugi ljudi. Uskoro se nađe na drugoj strani ceste, na tramvajskoj stanici i to baš u trenutku kad dolazi njen tramvaj. Uspijeva izbjeći hrpe ljudi koji odlaze kući iz škole i ulazi u tramvaj i sjeda na prazno mjesto pa se odmah zagleda kroz prozor. Već napamet zna kako izgleda put, no svejedno uvijek pažljivo gleda, pogled je lijep i dobar kao podloga da se izgubi u mislima. Vožnja je kratka, svaki put kao da se smanji za stanicu ili dvije. Iziđe iz tramvaja pa prijeđe cestu.

Osvrće se oko sebe, grad je pun ljudi i svi su joj oni stranci. Kako li je dobar osjećaj biti nevidljiva, toliko nepoznata da može biti potpuno ogoljena, svoja i nitko neće reći da se promijenila jer nitko ne zna ni kakva je bila.

Opet pogleda na sat, još deset minuta do početka. Ubrza korak. Izmigolji se među ljudima da brže prođe i prije no što se uspije pravo zamisliti nađe se pred zgradom. Zgradom kreative. Ima još tri minute, ne kasni.

Penje se stepenicama pa ulazi u prostoriju i začudo, prva je, svi ostali kasne. Tako ju je tata naučio, bolje je uvijek doći ranije. Ranije je na vrijeme, a sve ostalo je kašnjenje.

Sjeda i zatvara oči pa njiše glavom u nekom izmišljenom, njenom ritmu. Otvori oči i nasmiješi se sama sebi. To je pokupila od svoje cimerice i zahvaljujući njoj više se ne boji nasmiješiti se sama sebi.

Sjeda u turski sjed na stolici pa se okrene i pogleda kroz prozor da provjeri dolazi li tko, no ne vidi nikog u blizini pa vadi mobitel iz stražnjeg džepa i počinje igrati neku igricu. Prstima prolazi po ekranu, tišina joj se ruga, povlači je za nos i smije joj se jer ona sama više ne zna misliti. Tog je svjesna i ništa ne poduzima već gleda u ekran u igricu kojom su je zarazili drugi ljudi i čeka da netko dođe i zabavi joj misli.

Napokon, netko dolazi, skupljaju se ljudi, sve njeni prijatelji i prijateljice. Svakog pozdravlja na isti način kako ta osoba pozdravi nju. Ona je kopija svakog u toj prostoriji.

Dok svi pričaju i čekaju voditeljicu i još neke koji kasne, ona ponovno sjeda i pada u noćnu moru.

Stoji na pozornici, a u publici su svi ljudi koje poznaje. Baš svaka osoba koju je srela i upoznala u životu. Svi koji su utjecali na nju, ali i oni koji to nisu. Sva ta poznata lica zure u nju, a ona od nekog udaljenog glasa dobiva naredbe.

„Glumi da si izgubila nekog voljenog, ali ne smiješ nikome pokazati svoju bol.“, čuje kao prvi zadatak. Taman uđe u ulogu kad eto drugog : „Saznala si da ti se ostvario životni san.“, počinje se veseliti kad stiže novi zadatak.

„Glumi ženu na šalteru.“

„Glumi ljutog konduktera.“

„Budi ona dobra profesorica iz matematike.“

„Budi političar.“

„Glumi najboljeg prijatelja.“

„Glumi mamu.“

„Glumi tatu.“

„Nemoj više glumiti i sad nam malo pokaži sebe. Tko si ti?“

Tad stane ukopana pred svim tim ljudima i osjeća se zarobljeno. Što god napravila samo će dio ljudi prihvatiti kao nju, a ostali će misliti da i dalje glumi nekog drugog. Tad shvaća da ona zapravo ne postoji. Ne postoji verzija nje koji bi ljudi mogli nazvati njom. Nešto karakteristično, nešto što je opisuje. Svaka stvar, svaki pokret, svaka riječ, navika, sve je to iskopirano od nekog drugog. Neoriginalno.

I onda se ona naziva umjetnicom. Nije kreativna čak ni toliko da izmisli sebe.

Stoji tamo pred svima i osjeća se golo. Osjeća se kao nitko i ništa. Samo platno na koje je dala svima da crtaju i to njenim kistom, a ona očito nikad nije bila dovoljno hrabra pa da potegne bar jednu crtu, bar neku kratku, neravnu liniju. No ona je samo davala list drugima u ruke, osigurala im boju i pustila ih da rade što žele. Tako je njeno platno postao njihovo, ili ničije, a ona je ne povratno izgubila i tu čistu sebe što je imala u početku.