"Doma" je sad samo kuća

"Doma" je sad samo kuća

Ideš kući sa željom da si napokon „ko doma“, a onda uđeš i shvatiš da si sada samo gost.

Vožnja vlakom se nikad nije činila ovako duga, njegovi prsti su u potrazi za smirenjem stalno pucketali, grebali, no što god bilo, radili nešto. Torba puna stvari bila mu je pod nogama koje je postavio pažljivo kako torba nikamo ne bi odsklizala, a pogled mu je bio usmjeren na krajolik što se vidio kroz prozor. Prvo prizor grada, pa onda ravnice, šume, polja i na kraju ponovno grad. Njegov grad. Veselio se tom zadnjem prizoru, više nije znao što bi sam sa sobom od silnog čekanja i uzbuđenja. Napokon će, nakon mjeseci izbivanja doći kući. Doći će doma.

Jedva je čekao taj topli osjećaj koji će dobiti čim iziđe iz vlaka i udahne domaći zrak, pa onaj ugodan osjećaj pripadanja koji će dobiti čim se nađe pred kućom i pozdravi obitelj. Tjednima razmišlja upravo o tome.

Kad shvati da ga još jedna postaja dijeli od udisaja domaćeg zraka, hvata ručku putne torbe pod nogama i steže ju znojavim prstima. Čim vidi obrise poznatog mu grada, ustaje i stavlja torbu na rame i odlazi do vrata, kako bi mogao biti prvi koji će izaći. Tako i bude. Vrata se pred njim otvore i on van krene brzim korakom.

Iznenadi ga koliko je vani hladno. Učinilo mi se kao da je promijenio godišnje doba, a ne grad u kojem se nalazi. Stavi torbu na pločnik pa iz nje izvadi traper jaknu i obuće ju. Jakna ga obgrli i da mu osjećaj topline, kakav je očekivao dobiti odmah po izlasku iz vlaka.

Šetnja kući je kratka, jer gotovo trči, a hladan mu vjetar zapuhuje u lice. Stane pored kuće koja se na prvu čini kao i svaka druga u ulici, srce mu ubrzano lupa u prsima, on steže torbu u ruci i vadi ključeve od ulaznih vrata.

Prvi put u nekoliko mjeseci otključava vrata kuće, a ne samo sobe ili ormara. Taj ga se trenutak dojmi, možda i više no što bi trebao. Još sekunda i na svom je, pomisli.

No prošla je minuta, zatim pet, a on i dalje nije bio na svom. Srce mu se spusti u pete dok zatvara ulazna vrata za sobom. Cijeli put s grčem u želucu bio je uzaludan. Sve je ostalo isto, isti namještaj, isti ljudi koji ga pozdravljaju, to su i dalje mama i tata. Oni skreću pogled s televizije tek na čas, kimnu mu glavom, pa ga vrate nazad na program. Sve je isto ali opet nedostaje osjećaj. Osjećaj doma, topli osjećaj pripadanja. Ima osjećaj kao da ga vjetar izvana prati i u dnevnom boravku. Osjećao se kao dio halucinacije. Kao da ga nešto povlači unazad, kao da mu domska soba viče da se vrati.

Ostavlja torbu na podu i na nju stavlja jaknu, pa komentira nešto o vremenu i pita ima li nešto za ručak i majka mu odgovara, nešto priča, no ništa od toga više nije važno.

Važna je realizacija, nakon mjeseci iščekivanja i nadanja, više ne postoji „doma“. Postoji kuća u kojoj je odrastao i stvorio prve uspomene i zvao je domom, postoji i soba u kojoj sada odrasta. Ništa više, ništa manje.

„Doma“ je sad samo kuća u koju će se ponekad vraćati, reda radi. „Doma“ zapravo postaje pojam koji će morati pronaći negdje drugdje, po mogućnosti u sebi, kako više nikad bez njega ne bi ostao kao sad. Kako ga više nikad ne bi dočekala praznina na ulazu na kojem bi ga trebali dočekati topli zagrljaji.