Tišina je fikcija zbog tebe

Tišina je fikcija zbog tebe

Što god u životu napraviš, sve će se svesti na to da postojiš.

Cvrkuću ptice i pirka vjetar, sve u svemu dan je lijep. Ti ležiš u krevetu pored otvorenog prozora i svojim disanjem kvariš spokoj. Razbijaš tišinu.

Prestani disati tako glasno.

Zatvaraš oči i izbacuješ sav zrak iz pluća, tiho, polako. Trudiš se da riječ tišina ima uistinu neko značenje. Tišinu sad još kvari samo zvuk posteljine koju neprekidno namještaš. Pokrivaš poplunom cijelo tijelo, pa onda izbaciš ruku kad postane prevruće. Nakon što ti hladnoća dotakne kožu vratiš ju pod poplun i ponovno se koncentriraš na disanje. Shvaćaš da tišina zapravo ne postoji, to je izmišljen pojam, definicija fikcije. No svejedno je želiš čuti, želiš da ti pomiluje uši. Da se odmoriš od zvuka disanja i posteljine, da se odmoriš od zvuka gutanja sline, hodanja, okretanja stranica u knjizi, od zvuka olovke što struže po papiru, od zvuka ptica i kiše, grmljavine i aviona, prometa, ljudi. Od postojanja. Da se odmoriš od zvuka postojanja.

Iz pluća izbacuješ isprekidan izdisaj, kao da ćeš zaplakati i glava ti tone još dublje u posteljinu. Živcira te zvuk koji taj pokret proizvodi, kako ti jastuk grli glavu i šuška. Pomakneš cijelo tijelo, promigoljiš se kao kakva riba na suhom i sad sve zašuška. Cijela posteljina obgrli te zvukom, sličnim zvuku povjetarca, kao blaži zvuk nevremena, oči su ti i dalje zatvorene, udišeš zrak punim plućima i odlučuješ ga izbaciti na način da zvuči kao vjetar. Onaj vjetar što puše na hladne zimske dane nad pokrovima snijega. Onaj zvuk vjetra koji ti donosi nelagodu u kasne noćne sate dok se u kući nalazi samo tvoje biće i nitko više.

I uspijevaš se zavarati, sa zatvorenim očima i nevremenom što ti izlazi iz pluća, pomisliš vani je već mrak i ružno vrijeme. Pa koji je onda smisao tišine? Silno se trudiš postići je, no onda opet, svaki atom tvoga tijela odbija taj pojam i želi biti što glasniji. Želi vrištati, pričati, glasno disati, plakati i smijati se. Svaki atom odbija pojam apsolutne tišine, no opet, ta te fikcija neumorno privlači. Bar na tren da ti pomiluje postojanje. Da te odmori od vlastitog zvuka. Od vlastitog disanja, hodanja, govora, smijanja, treptanja, gutanja sline, žvakanja, oblačenja, pranja kose, mazanja krema. Od vlastitog postojanja. Samo na tren.

A onda neka opet dođe zvuk i neka tišina postane samo legenda. Nek ti vrati postojanje. To tvoje prokleto glasno postojane zbog kojeg ni tišina ne može biti stvaran pojam.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Plesač

Odlučih se i za ovaj korak, objavljivanje radova na blogu :) Moje ime je Tamara i pisanjem se bavim cijeli život, većinski pišem kratke priče i pjesme, mada se tu i tamo okušam u svemu što stignem. Ovdje ću objavljivati priče i pjesme iz svojeg Omnibusa po imenu "Bezimeni ljudi", a i mnoge druge, i to je otprilike sve što o meni za sad trebate znati. Ova priča zove se "Plesač" , već je objavljena u Večernjem listu, no jedna mi je od najdražih koje sam ikada napisala, pa ću s njom početi.  Nadam se da će vam se svidjeti :) Mišljenja, kritike, dojmovi ili što god vam padne na pamet, su i više nego dobrodošli.  ...  Plesač   Uzeli su mu sve. I pljeskali. Tijelo se ljuljalo lakoćom lista što leti s vjetrom. Ruke su pronalazile put kroz zrak i pričale priču zajedno sa stopalima koja su otkrivala uvijek nove načine da se okrenu i premjeste tijelo u novu poziciju. Oči je u plesu imao zatvorene jer mu nisu trebale da mu se prepusti i osjeti ljepotu. Glavu je micao s ostatk...
Pročitajte više

Igra svjetla

  IGRA SVJETLA        Toliko se toga ima za reći    Ali nisu ono što trebaš slušati riječi    Ti zapravo ne moraš ni da čuješ    Moraš samo gledati    Pogledaj samo sjene    Kako uvijek izgledaju elegantno    Kad se skrivaju od mraka, to ćeš reći    I dobro vidiš, samo nastavi gledati    Jer ono što trebaš razumjeti nisu riječi    Pogledaj ljude, kako hodaju, jedna noga ispred druge   Tako isto i trče, samo brže i rijetko se   Zabiju jedni u druge, ljudi u ljude    I pogledaj tada, baš u tom rijetkom trenu    Kako počnu mahati rukama    To je znak za ispriku, ne uspomenu    Tada trepni, malo odmori oči    I onda gledaj dalje    Gledaj opet sjene!    Gledaj kako stoje i kako na njima ne možeš    Vidjeti gotovo ništa    Gledaj kako fale emocije, fali srce i duša    Je...
Pročitajte više

Zavodnik

  Što to znači biti vječan?  Kad bi mu netko postavio pitanje čega se najviše boji on bi odgovor imao spreman. Bilo je to nešto što ga proganja svaki put kad udahne ili trepne. „ Bojim se smrti”, odgovorio bi obično uz potvrdno kimanje glavom. Naravno da se boji smrti. Svi se ljudi toga boje. No on je za razliku od ostalih odlučio na tom strahu poraditi. Rješenje nije bilo pronaći eliksir života ili kamen vječnosti pa postati besmrtan. Nije htio ni samo pobijediti strah i pomiriti se s činjenicom da će umrijeti. Bio je toga svjestan onoliko dugo koliko je bio svjestan svog postojanja. Postao je zavodnik. Svaku je večer završavao s čitanjem par stranica iz neke knjige, oblačio je košulje, a zimi na njih i kapute. Uvijek u tamnim i mističnim bojama, sivoj ili crnoj ponekad tamnoplavoj. Trudio se izgledati bezvremeno. Tako da ga se može staviti u bilo koje vrijeme i on neće izgledati čudno. Vrijeme je provodio učeći ili čitajući u knjižnicama. Ponekad bi svirao...
Pročitajte više