Vjetar u kosi

Sve je bolje kad raširiš ruke.

Vjetar joj prolazi kroz kosu, osjeća ga u nogavicama i na prsima, hladi joj obraze, no ona se ne obazire na zimu koju osjeća. Čim vjetar zapuše malo jače, ona zagazi na pedale brže nego prije i sjuri se niz cestu, pa onda dok bicikl krene tako da ne mora pedalati neko vrijeme jednu ruku pusti od volana i ispruži ju da osjeti vjetar i na prstima. I taj osjećaj ju podsjeti na vožnje u autu po ljetnim danima, vožnje s tatom i na lijepe trenutke. Istu bi tu ruku u autu ispružila kroz prozor i osjetila vjetar kako joj miluje prste. Tad se nasmije, prvo sramežljivo kao da je u autu i netko ju gleda kroz stakla, a onda onako pravo kako bi i trebala, od uha do uha, kad se sjeti da je na toj cesti sama. Ali sretna. Tad spusti ruku na volan i čvrsto ga primi pa ponovno krene pedalati brzo kao da se s nekim utrkuje.

I to ju podsjeti na djetinjstvo. One male trenutke sreće dok je vozila bicikl, isti ovaj koji vozi i sada, a oko nje bi bila ostala djeca. I svi bi vikali i smijali se, pa bi napravili utrke i donijeli kolače kao nagradu za najbržeg. Još uvijek se sjeća okusa tih kolača. I taj ju okus podsjeti na okus sendviča koje bi joj mama spremala prije no što bi ujutro izišla iz kuće.

Odluči zaustaviti bicikl, stisne kočnicu i kroz par trenutaka bicikl stane, a ona ostane sjediti na nj. podupirući se ispruženim nogama. Volan nije puštala iz ruku, dapače, stisnula ga je čvrsto pa je zatvorila oči i čelo pridigla prema nebu. Pustila je da nekoliko automobila prođe pored nje u različitim smjerovima. Nije ju bilo briga što ju vjerojatno gledaju kroz prljava stakla. Nije joj bilo bitno ni što misle o njoj. Bio je bitan samo trenutak koji je proživljavala. Ništa više i ništa manje. Bio je bitan samo element u kojem joj se pluća pune svježim zrakom sa sela, a um se u tom trenutku čisti od svih problema i oni kao da odlaze s vjetrom. I tad se počne smijati na glas, sama sa sobom, ništa doista nije bilo smiješno, no smijeh je iz nje izlazio kao voda iz rijeke za vrijeme poplave, nekontrolirano. No valjda je tako moralo biti. Valjda je morao postojati trenutak u kojem će shvatiti koliko je sretna, pa makar to bilo usred polja uz glasan smijeh i ispružene ruke i puhanje vjetra. Valjda je morao doći taj trenutak kad će napokon, po prvi puta u životu doista udahnuti punim plućima. I možda će zaboljeti, kao i prvi udah nakon rođenja, no sigurna je da će se isplatiti. Uostalom i život se isplatio nakon tog bolnog prvog udaha. Sad su svi udasi bezbolni.

To će shvatiti tek poslije, no taj joj je trenutak obogatio život. Nisu to bili nikakvi veliki trenutci, pobjede na natjecanjima, uspjesi i kupovanja nove odjeće i knjiga. Nisu to bile neke velike odluke, već upravo trenutci kao ta vožnja bicikla. Mali trenutak u kojem je shvatila koliko su zapravo neki trenutci veliki.

Udah. Izdah.

Stavila je stopala na pedale i ponovno krenula, a kamo, to ne zna. Zna samo da je krenula najbrže što može i s plućima punim svježeg zraka.